Dio 1: Spoj WR 142,490
Informacije sadržane u ovoj priči, kao iu svim prethodnim i budućim spisima o mefloquineu, dobivene su iz različitih znanstvenih časopisa, radova i drugih publikacija. Imam pristup velikom broju akademskih radova koji su mi omogućili provođenje istraživanja koje sam radio na ovoj temi. Sva mišljenja koja mogu izraziti temelje se na ovim informacijama i nisu moja nagađanja ili nagađanja.
Vojni institut Walter Reed (WRAIR) započeo je zadaću pronalaženja novog anti-malarijskog tretmana tijekom rata u Vijetnamu. Standardni lijekovi u to vrijeme, klorokin, više nisu bili učinkoviti jer je najopasnija varijanta tropske bolesti razvila otpornost na lijek.
Između 250.000 i 300.000 spojeva testirano je kao dio programa za liječenje malarije u razdoblju od oko 10 godina. Jedan od njih je spoj koji je poznat kao WR 142,490. Nije jasno kada je spoj prvi put sintetiziran, ali informacije koje sam do sada pronašao stavlja ih negdje između 1968. i 1971. godine.
Američkoj vojsci kongresu je zabranjeno izravno prodavati lijek javnosti, pa se zbog toga obratio švicarskom farmaceutskom gigantu F.Hoffmann-La Roche AG (Roche). Anti-malarijska profilaksa je nužna za svakoga tko putuje u zonu malarije, tako da je postojalo određeno tržište za lijek, komercijalno, kao i vojno. Što je još važnije, to bi bilo dostupno milijunima ljudi koji žive u zonama malarije koji nisu imali genetsku otpornost na malariju.
WRAIR je besplatno prenio rezultate svojih ispitivanja u fazi I i II na Roche, a to ne bi bilo dugo prije nego je Roche samostalno provodio klinička ispitivanja. Roche bi dobio odobrenje za drogu u Švicarskoj i počeo bi ga plasirati tamo 1985. godine, au Francuskoj ubrzo nakon toga, pod imenom Lariam.
Klinička ispitivanja
Najraniji spomen u literaturi o kliničkim ispitivanjima za WR 142,490 koji sam uspio pronaći je iz 1973. godine, u radu pod naslovom “Infekcije ljudske malarije u majmunu sova”. Rad se odnosi na brojne spojeve koji su testirani kao dio studije, među njima WR 142,490. U njemu se navodi da je spoj dobro funkcionirao na suđenju i da postoji osjećaj optimizma u potencijalu za njegov razvoj.
U radu se također spominje istraživanje koje su istodobno proveli Rieckmann i Carson u Chicagu u Medicinskom centru Rush-Presbyterian-St.Luke u Chicagu. Rezultati studije objavljeni su u časopisu “Science”, 21. studenog 1975. godine. Istraživanje je provela jedinica za malarije vojnog medicinskog istraživanja, izvan bolnice Rush-Presbyterian-St.Luke u Chicagu i Statevillea Kaznionica u Jolietu, Illinois.
Vojska je često koristila zatvorenike u kazneno-popravnim ustanovama kao sudionike u suđenjima za droge. Od svih pokazatelja, sudionici ovih ispitivanja bili su svi volonteri, ali to ne negira etičke implikacije znanstvenog testiranja na zatvorenike. Iz razloga koji su isključivo znanstveni, to je logično, ali ovo je samo jedna prilika među mnogima gdje su se znanost i etika sukobili tijekom stoljeća i za nekoga tko bi sada mogao raspravljati.
Prema novinama, ispitivanje je provedeno na 47 muških dobrovoljaca koji su bili zaraženi malarijom. Rezultati su opet obećavali. Bio je uspješan u liječenju malarije, sa stopama izlječenja sličnim onima koje su primijećene u trenutnom liječenju, i što je najvažnije, bilo je vrlo malo ozbiljnih nuspojava povezanih s tim lijekovima. Ne spominje se psihološki štetni učinak.
Brojni pokusi faze II i čak faze III provedeni su tijekom sljedećeg desetljeća, obično u područjima koja se nalaze unutar zona malarije. Studije su provedene s brojem sudionika u rasponu od manje od desetak do ne više od 1.000, ali većina čini se da su u rasponu od 50 do 400 sudionika. Bilo je nekih spominjanja o psihološkim nuspojavama, halucinacijama, lošim snovima, itd., Ali čini se da je to malo vjerodostojno. Često se takve reakcije pripisuju ne-dijagnosticiranoj duševnoj bolesti ili zlouporabi tvari.
Svjetska zdravstvena organizacija
Dio zadatka Svjetske zdravstvene organizacije je pratiti razine bolesti diljem svijeta, uključujući malariju, te pomoći u formuliranju plana kako bi se spriječilo njihovo širenje i pronašli tretmani za njih. Godinama je malarija bila glavna briga organizacije jer je otpor klorokina učinio suvremenu medicinu beskorisnom. Novi tretman bio je apsolutni imperativ, a WR 149,490 privukao je njihovu pozornost 1974. godine.
U članku biltena Svjetske zdravstvene organizacije iz 1974. godine, spoj prvi put ulazi u literaturu Svjetske zdravstvene organizacije, gdje se objavljuju rezultati kliničkog ispitivanja u koje je uključeno 47 volontera. Opet, unatoč malom broju sudionika, autori članka smatraju optimističnim da su pronašli sljedeću generaciju anti-malarijskog liječenja i profilakse.
U ranoj fazi nova varijabla postala je dio jednadžbe, a ta varijabla je bila otpornost na lijekove. Istraživači su rano izražavali zabrinutost oko vremena koje bi bilo potrebno prije nego bi bio otporan na malariju otpornu na novi lijek. Bilo je čak i izvještaja još od 1970-ih godina o sojevima malarije koji su pokazivali otpornost na lijek koji se sada zove mefloquine. Postoje brojna istraživanja provedena 1970-ih i 80-ih godina koja su provedena kako bi se ispitala djelotvornost mefloquina kada se koristi u kombinaciji s raznim drugim profilaksama. Nada je bila da se uspori brzina kojom će se razviti otpor, kako bi im se dalo vremena da razviju sljedeću generaciju protiv malarije.
Onda bi 1983. Svjetska zdravstvena organizacija dala izjavu koja će zauvijek promijeniti živote tisuća ljudi širom svijeta. U članku za ažuriranje pod naslovom “Razvoj mefloquina kao anti-malarijskog lijeka”, SZO objavljuje da su u SAD-u počela ispitivanja faze I lijeka. Nadalje se navodi da su klinička ispitivanja faze II i III dovršena, te da se nada da će lijek biti registriran u novoj budućnosti.
Oni se pozivaju na jednu fazu III suđenja u Zambiji koja je učinjena s 99 muških volontera. Dobivena je jedna doza od 1000 mg za koju se navodi da je „dobro podnošljiva, učinkovita i sigurna“, te da je stopa izlječenja bila 98%.
Na kraju članka bila je sljedeća izjava:
Stoga se može zaključiti iz opsežnih kliničkih ispitivanja koja su provedena pretežno u muških ispitanika i da mefloquine može biti siguran i učinkovit kao tretman.
Dvije godine kasnije, 1985. godine, mefloquine je odobren za prodaju u Švicarskoj, a ubrzo nakon toga i Francuska. Tada je liječnik iz FDA iz Washingtona, dr. Celia Maxwell, preporučio meflokin za odobrenje u Sjedinjenim Državama. Godine 1989. odobren je za uporabu od strane FDA, au Europi se u literaturi pojavljuju prva izvješća o štetnim događajima vezanim za mefloquine.
Svijet je upravo htio otkriti da se mefloquine ne tolerira ili da je tako siguran kao što su mislili. Rezultati bi bili smrtonosni.
Nastavlja se u drugom dijelu …
The Advocate-Equalizer 